Svi uspješni pjevači jake su ličnosti

Istaknutoj opernoj umjetnici Dunji Vejzović pripala je ovogodišnja Nagrada hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje. Inteligencijom, obrazovanjem i znanjem te naročitom osobnošću Dunja Vejzović je iznimna i posebno zanimljiva ličnost, te po svojim životnim i umjetničkim postignućima zaslužuje najveće poštovanje. Njeno umjetničko opredjeljenje je višeslojno. Čini ga prvenstveno pjevačka, operna i  koncertna karijera vrhunske umjetničke interpretkinje koju je desetljećima sustavno i pomno gradila. Svakako da je ta njena operna karijera koja uključuje sve elemente vrhunske interpretativne umjetnoti i najznačajnija.

Snimio Mirko Cvjetko

Odlaskom iz Zagreba 1978. godine kao gotovo anonimna pjevačica, upustila se u životnu avanturu i na tom prvom koraku je već zabljesnula poput meteora. Dotada je imala tek debi u zagrebačkom HNK-u te gostovanje u Operi u Nürnbergu (1971). Godine 1978. bez kolebanja došla je do Bayreutha, svjetskoga vagnerijanskog središta. Briljirala je dvije sezone u Parsifalu i naravno nije mogla ostati nezapažena, posebno kod velikog maestra glazbe Herberta von Karajana. Ponudio joj je suradnju i vrlo brzo je ostvarila mnogima tada nedostižno – tri velika Wagnerova ženska lika, Kundry iz Parsifala, Ortrud iz Lohengrina i Senta iz Ukletog Holandeza snimila je pod Karajanovim vodstvom za dvije tada najuglednije klasične diskografske kuće - DGG-a i EMI. Sjaj uspješne vagnerijanske pjevačice počinje je pratiti po svim važnim opernim scenama Europe i Amerike: Metropolitan 1978. – Tanhäuser, Salzburg –Sommerfestspiele, Osternfestspiele, 1980, 1981, 1984, milanska Scala – Trojanci,  Pariz i London pod ravnanjem Claudia Abbada 1985, Bečka državna opera 1990.,  s Lorinom Maazelom nastupa u Verdijevom Requiemu – Cleveland i New York, 1982, slijede Ukleti Holandez – Bečka državna opera 1983. Medeja i Salambo – Pariška opera 1986, Alceste pod ravnanjem Christopha Eschenbacha – Stuttgart, 1987, Parsifal u Wilsonovoj režiji – Hamburg 1990. i Houston 1991, te Hagoromo, također u Wilsonovoj režiji – Firenca 1994.

Uz status operne dive svjetskog ugleda, Dunja Vejzović se kao i svaki veliki pjevač odnosno pjevačica svojim glazbeničkim darom i umjetničkom angažiranošću, produhovljenošću i raskošnim znanjem posvetila popijevci – Liedu. I interpretacijom Lieda se naravno dokazala vrlo brzo teško nadmašnom. U njenom pjevačkom,  izvođačkom kalendaru bilježe se recitali s popijevkama Schuberta, Schumanna, Čajkovskog, Rahmanjinova, Richarda Straussa, Brahmsa, Wolfa, Berga, Granadosa i De Falle, kojima oduševljava brojne poklonike glazbene umjetnosti.

Aktivnoj pjevačkoj, operno-koncertnoj umjetničkoj privrženosti kada je dosegla mogući razumni vrhunac, Dunja Vejzović dodaje pedagoški rad koji joj je jednako vrijedan kao i onaj umjetničko stvaralački te mu se također najiskrenije potpuno svim bićem posvećuje. Svoje veliko znanje i iskustvo počinje prenositi mladima. A mladi je znaju slušati i vjeruju joj. Od 1996/97. radi u Grazu, od 1995. do 2000. u Zagrebu na Muzičkoj akademiji, dobiva napokon i profesuru u Stuttgartu na Hochschule für Musik und darstellende Kunst. S gostima profesorima drži na Rabu od 2001. majstorske tečajeve za Lied i opernu interpretaciju uz obvezne koncerte. Svi mladi pjevači, studenti koje Dunja Vejzović brižno i angažirano pedagoški poučava imaju uspjehe na natjecanjima, koncertnim nastupima i angažmanima.

Dunja Vejzović pomaže mladima studentima i na druge primjerene načine kojima ih potiče na angažirani scenski rad. Godine 1993. osnovala je glazbeno-scensku udrugu VERO Vision koja ostvaruje glazbeno scenska djela, opere, oratorije u kojima nastupaju mahom mladi i tako stječu dragocjena iskustva za buduću profesiju. Sa svojom VERO Vision, u suradnji sa zagrebačkim HNK-om, inicijator je i organizator Hrvatskoga natjecanja za stipendiranje mladih profesionalnih pjevača.

Dunja Vejzović umjetnica je koja ima i respektabilnu diskografij kod uglednih diskografskih kuća – među njima su DGG, EMI, Virgin Classics, Croatia records. Ima i iscrpnu monografiju na 216 stranica i s 300 fotografija, u kojoj se nalazi i CD s presjekom njezinih interpretacija od 1966. do 2004.

Dobitnica je uglednih nagrada od kojih treba istaknuti: Orphée ďor-Fany Heldy za snimke Wagnerove Kundry ( 1981/2) te Ortrud (1984), Milka Trnina, Vladimir Nazor, Orlando te Slavenski i Judita. Porina za poseban prinos hrvatskoj glazbenoj kulturi primila je 1999. Nositeljica je odličja Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića.

U povodu dodjele Nagrade za svekoliko umjetničko djelovanje, svojevrsne nagrade za životno djelo, s Dunjom Vejzović porazgovarali smo, a najprije joj čestitali na tom priznanju.

Jesu li ostvarene vaše želje i očekivanja kojima ste krenuli na put umjetničkog djelovanja?

Na početku ni u snu nisam sanjala da ću jednoga dana stajati na pozornici i pjevati velike uloge. Kako je prolazilo vrijeme, sve sam to više priželjkivala. Danas sam svjesna svih pogrešaka u planiranju karijere, ali sam dakako svjesna i što sam usprkos tim pogreškama postigla.

Pamtim vas još iz ranih šezdesetih godina. Zapazio sam vas kao naočitu mladu osobu koja je na putu od kuće do faksa i natrag prolazila ulicom u kojoj sam stanovao, najčešće s crtaćim priborom pod rukom. U to vrijeme studirali ste grafiku na Likovnoj akademiji. Je li crtačka, grafička umjetnost bila vaš prvobitni izbor na umjetničkom putu? Kako je potom došlo do studija na Muzičkoj akademiji?

Grafika uopće nije bila moj izbor. Već tada imala sam svestrane interese. Grafika je bila jedna od. Da nisam prošla prijemni, išla bih na matematiku. Do studija na Muzičkoj akademiji došlo je naprosto u kontaktu s metierom. Ideja Emila Cosetta, koji je vidio Zbor Joža Vlahović u kojem sam pjevala, bila je da učim muziku. On je dapače ustrajavao na tome. Zato sam mu do groba zahvalna. Nakon četiri godine pjevanja na srednjoj muzičkoj školi kod profesorice Marije Borčić nije bilo više nikakvih sumnji. Nakon diplome Likovne akademije upisala sam Muzičku akademiju u 22. godini života.

Tko je bitno utjecao na vaše umjetničko obrazovanje i kako je ono teklo?

Najveći je utjecaj imala, osim Emila Cosetta, profesorica Marija Borčić. Osim besprijekorne tehnike (bila sam vrijedna i mnogo vježbala) prihvatila sam od nje nešto jako važno za ovu profesiju, čega sam imala premalo, a to je radost. Ništa mi nije bilo dosta dobro i na sve sam se mrgodila. Kao dijete znali su me od milja zvati Mrgud. Tu mi je ona i nehotice pomogla. Profesor Mladen Raukar i profesor Jovan Šajnović također su mi mnogo pomogli. Ali obrazovanje nikad nije gotovo. I sa sedamdeset godina svašta se može naučiti.

Vrlo brzo nakon debija u Zagrebačkoj operi krenuli ste u inozemstvo. Bilo je to izazovno, a sigurno nije bilo lako. Impresionirala je već tada, a tako je i svih ovih godina, vaša odlučnost i poduzetnost. To je jedna od bitnih odlika vaše osobnosti?

Da, to je svakako bitna odlika, i ako pogledate pjevače koji su nešto postigli – svi su jaki!

Rad u inozemstvu donosio vam je uspjehe i ostvarenje vrhunskih kreacija, a svakako i mogućnosti novih izazovnih ostvarenja. Jeste li u to doba imali u kome oslonac u vođenju karijere ili ste sve morali učiniti sami za sebe?

Pa kad netko od mladih pjevača tako napreduje, nađu se mnogi da daju savjete. Uglavnom savjete tipa: pa to je još prerano, pazi, čuvaj se... Kud bih ja stigla da sam na to obraćala pažnju! Neke sam možda trebala poslušati, ali ja nikomu nisam vjerovala i išla sam svojom voljom naprijed.

Ostvarili ste neke od najzahtjevnijih opernih uloga. Što vas je privuklo vagnerijanstvu?

Dali su mi da pjevati Wagnera, nisam ga ja izabrala. Ali kakav pogodak! Prije Venere novine su pisale „rosinijevski mezzo“ (nakon Rosine), a nakon Venere „otkriće vagnerovske pjevačice!“

Ima li razlike u zahtjevima, posebno publike, što su se pred istaknute operne umjetnike postavljali u vrijeme vrhunaca vaše karijere u odnosu prema ranijim razdobljima ili prema današnjem vremenu?

Nakon proboja muzikteatra publika više ne podnosi pjevače koji samo lijepo pjevaju i ne podnosi glupe režije!

Vaša međunarodna pjevačka karijera počela je u vrijeme u kojem nismo imali istaknutije, u inozemstvu poznate, hrvatske pjevače. Je li to imalo kakva utjecaja na vašu karijeru?

Ne znam na što tim pitanjem ciljate. Bilo je mnogo pjevača iz istočnih zemalja. Ja sam bila jedna od njih. Oni su imali zamjetne glasove, a ja sam se od njih razlikovala snažnom osobnošću, što tada nije bilo uobičajeno.

Je li nešto od vaših planova ostalo neostvareno?

Ja sam uvijek kovala i kujem planove. Nije me zanimalo da prodajem konzervu. I u doba kada sam željela prestati s karijerom jer su me neke stvari smetale, istovremeno su mi se ideje rojile u glavi. Dakle mnogo je planova ostalo neostvareno.

Kada ste se kao uspješna operna prvakinja odlučili početi usmjeravati pedagoškoj djelatnosti?

Kada sam uočila da više ne napredujem, priklonila sam se davnoj želji da se bavim pedagogijom. Naišla sam na bogato neistraženo područje koje me potpuno osvojilo. Danas predajem i početnicima i pedesetogodišnjacima u profesiji i nevjerojatno je kako je svaki čovjek drukčiji i kako i najmanja opaska može ili srušiti ili dignuti u visine pjevanu frazu.

Upoznajte nas, ako želite, s manje poznatim pojedinostima svoga pedagoškog rada.

Vjerojatno je za publiku zanimljivo znati da ima pjevača s kojima podagog radi godinama i gradi ga i taj pjevač, kad je puno postigao, ne trepnuvši, okrene pedagogu leđa. Mnoštvo je velikih pjevača, ali nema mnogo velikih ljudi.

Vaši potencijalni učenici dolaze k vama da ih poslušate. Što sve utječe na vašu odluku da nekog prihvatite za učenika? Što budući učenik mora imati i znati?

Potpuno je nepredvidivo kako će se mladi pjevač razvijati. Gotovo je nemoguće unaprijed vidjeti njegova krila i njegove barijere. Ali osnovne su stvari muzikalnost, inteligencija i volja za nastupom.

Je li svejedno da li je učenik pjevač ili pjevačica?

Potpuno je svejedno.

O vama se ne piše po novinama, niste eksponirani kao medijska zvijezda iako ste u umjetničkim krugovima itekako sjajna zvijezda. Jeste li svojim umjetničkim i intelektualnim habitusom utjecali na to?

Da, svakako. Ako novinar hoće intervju, ja to respektiram i veselim se da netko od rodbine ili prijatelja to pročita, ali mi u biti smeta kad se pod svaku cijenu neki detalj iz života želi objaviti. U biti zapravo žudim za anonimnošću. Naporno je prolaziti ulicom i znati da si svaka šuša uzima pravo komentirati moju frizuru ili cipele. Ali, naravno, divno je kad, kao nedavno na svečanosti hrvatskoga glumišta, dobijem veliku nagradu i cijelo se gledalište digne na noge i ne prestaje pljeskati te pozorno sluša što ću reći. To je ono zbog čega sam uvijek imala snage satima vježbati, gutati knedle kad je trebalo, izdržati podcjenjivačke poglede zbog toga što dolazim s Balkana. Zato mi to nije bilo teško, jer imala sam taj cilj da mogu reći što mislim.